Fra Jozo Grbeš: Mandela je bio izbavitelj svoga naroda

TIME magazin u svom posebnom izdanju (travanj 1998.) pod naslovom “100 ljudi koji su pokrenuli stoljeće” za velikog Mandelu napisa kako je on:“najpoznatiji svjetski zatvorenik, najprominentiji svjetski vodja, izbavitelj svoga naroda iz sužanjstva zla, čovjek nevjerojatnog integriteta koji sja puno dalje od dna africkog kontineta”. Uvijek se postavlja pitanje kako govoriti o veličinama veličina? Sam Mandela za sebe kaza “Ja nisam mesija, nego običan čovjek koji je postao vodja u izvanrednim i čudnim okolnostima”. Više je nego očito da svijet u kojem živimo traži ponovno definiranje starog koncepta. Revolucijom koju je predvodio Mandela kako bi transformirao rasnu podjelu i potlačenost u demokraciju, on je pokazao izvanredne kvalitete i veličinu duha. Odbijajući uzeti oružje kao sredstvo borbe, njegove prave kvalitete su izišle na vidjelo i postale moralna baština XX. stoljeća.

Povijest hoda

Rolihlahla Mandela je rođen  18. srpnja 1918. godine u isključivom crnačkom mjestu Transkei, u Južnoj Africi. Njegovo ime moglo bi se prevesti kao “izgrednik”, “izazivač nereda”. Djetinjstvo je proveo mirno brineći se za stado, čuvajuci stoku po obližnjim selima svoga mjesta. Njegov aktivni život u borbi za prava svoga naroda počima tek nakon što je sudjelovao u studentskim prosvjedima u školi koju je pohadjao. Protesti su bili protiv bijelačke dominacije nad većinskim crnačkim stanovništvom. Tada počima Mandelin put ka osobnom i nacionalnom oslobođenju. U Johannesburgu je radio kao pravnik u jednom uredu, u kojem se direktno susreo s neljudskim postupanjima prema njegovoj crnačkoj subraći. Crnci su naime bili svedeni na status ne-osobe, bezpravnog bića. Crnačka potlačenost u Južnoj Africi doživjela je svoju tragediju kako bi i sama riječ apartheid bila isključivi znamen samo te zemlje. Život je bio odvojen, natpisi “samo za bijele” ili “samo za crne” određivali su svagdašnji život  na ulici i u bolnici i svemu što je doticalo obični, svagdašnji život čovjeka.

Borba za pravdu, dakle, u Mandeli je stvorila nevjerojatnu količinu energije iz koje će zapravo cijeli život crpiti snagu za borbu kako bi i njegov narod jednom zaista postao Narod. Tada je svjesno izabrao izmedju prilično sigurne budućnosti pravnika i izvanrednog socijalnog statusa među svojim narodom s jedne strane i nesigurne budućnosti obilate patnjom i neizvjesnošću s malo nade u uspjeh u zemlji u kojoj je kolonijalna vladavina nazočna ne godinama, nego stoljećima s druge strane. Mandela je izabrao drugu opciju. I to tešku opciju, s vrlo važnom naznakom: BEZ NASILJA! Znao je dobro da sve pozicije u društvu, vojsci, policiji, obrazovanju i novcu drže bijelci. Svjesno birajući borbu za oslobodjenje priključio se Afričkom nacionalnom kongresu-ANK (1944.). Ubrzo nakon javnih aktivnosti Mandela i njegove kolege bivaju optužene po poznatim sloganima bez argumenata. Sudski proces se vukao pet godina, da bi nakon toga svih 156 optuženih bilo pušteno na slobodu. U to vrijeme crnačka svijest je bila dosta visoka. Javni prosvjedi su postali uobičajeni.  Godine 1960. vlast definitivno odlučuje slomiti sve crnačke pokrete, te zabranjuje javno djelovanje najjačem (ANK). U to vrijeme Mandela je već stekao ugled Crnog Pimpernela koji je slijedeću godinu dana proveo putujući izvan zemlje tražeći potporu.  Ubrzo nakon povratka iz inozemstva, biva uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu od pet godina na zloglasnom Robben Otoku. Kazna biva kasnije preinačena. Tih dana gotovo sve vodje ANK-a su bile zatvorene. Mandela je osudjen na 27 godina zbog jednostavnog razloga; bio je prevelika opasnost za sigurnost bijelačke vlasti u JuznoAfrickoj Republici. Mandeline rijeci u to vrijeme odjeknule su svijetom tražeći njegovu savjest: “Ono što Afrikaneri žele, jest samo pravo na život, na život u dostojanstvu.” U završnoj riječi na svome suđenju (trajalo je 4 sata) Mandela je izgovorio velike riječi koje će trajno ostati u u sjećanju XX. stoljeca: “Cijeli svoj život posvetio sam borbi za afrički narod. Borio sam se protiv bijelačke i crnačke dominacije. Radovao sam se idealu demokratskog i slobodnog društva u kojem će sve osobe živjeti zajedno u skladu i s jednakim pravima. To je ideal za koji želim živjeti i koji želim dosegnuti. Ali, ako je potrebno za njega sam spreman i umrijeti.”Znao je on, da njegov vlastiti život ima puno manju vrijednost nego ideal za koji se borio. Zvuči poput hrvatskog Stepinca iz istog vremena. Ova izjava Mandeli je dala ogroman moralni dignitet. “Svatko tko mi želi oduzeti ponos, sigurno će izgubiti”, bile su Mandeline rijeci koje je preko prijatelja uspio progurati iz zatvora u svijet, a koje su ljudi izgovarali s  dubokim postovanjem. Mandelin stav budio je nevjerojatan osjećaj pobjede u vrijeme sužanjstva (1962.-1990.). Bijaše to glas jakoga u tami svijeta.  Njegovi porobljivači određivali su njegovu sudbinu, sudbinu njegova naroda, pa čak i njegovo britansko ime (Nelson) govorilo je o snazi nametnute politike.

Bio je čovjek vizije, vjere i inspiracije. Proročki je još 1953. rekao kako će “mnogi od nas morati proći kroz dolinu smrti prije nego dosegnemo vrhunac naših ostvarenih želja.” Iako su mu pri samom ulasku u zatvor Roben Island čuvari rekli:“Ovo je otok ne kojem ćeš umrijeti!”, njegov dolazak u zatvor od samog početka bio je označen dostojanstvenim hodom, riječju i pogledom. Pred stražarima je izazivao divljenje. Kada je jedan od nadredjenih zaprijetio mu fizičkim zlostavljanjem, Mandela je ponosnim glasom rekao: “Ako staviš ruku na mene, vodit ću te sve do najvišeg suda ove zemlje i kada budem završio s tobom, bit ćeš siromašniji od crkvenog miša.” Kada su mu nudili i podvaljivali razne kompromise u zatvoru, odgovorio im je snažno: “Samo slobodni ljudi mogu pregovarati.” Mandela je od živahnog vodje koji se zalagao za pobunu, za oružanu borbu, postao mirotvorac, čovjek velika srca kojega je patnja, zatvor i nepravda učinila mirotvorcem. Valja znati kako zatvor nužno ne pretvara nasilnike u mirtovorce. Povijest je tome više nego svjedok (Hitler, Lenjin). Mandelina zivotni priča zasigurno je jedna od divnih priča o milosti i oproštenju. Takav njegov životni stav prihvatili su i pohvalili  njegovi politički prijatelji i neprijatelji.

Izazov slobode

Kada je nakon 27 godina, 6 mjeseci i 5 dana (1990.), najpoznatiji svjetski uznik, u najvećoj tajnosti bio odvožen iz zatvora u predsjedničku palaču, na razgovor ne samo o vlastitom oslobođenju, nego o nacionalnoj tranziciji od apartheida do demokracije, tadašnji južnoafrički predsjednik F.W. Klerk ukinuo je zabranu djelovanja ANK-a i najavio neposredno puštanje na slobodu Nelsona Mandele. Tada, upravo tada, je otpočeo pravi ispit. Svakim korakom, svakom riječju, Mandela je trebao pridobiti potporu svojih sljedbenika. Jos teži je bio proces nadvadavanja straha od bijelačke potlačenosti. Mandelina strpljivost, mudrost i vizionarska kvaliteta i iznad svega moralni integritet vodili su Mandelu k sigurnom ujedinjenju svoga razdijenjenog  naroda. Ovaj stav i život vodili su k prvim slobodnim izborima i njegovim izborom za Predsjednika. Od tada pa dalje, njegov put nije bio lak. Njegovo dostojanstvo narušavali su mnogi: od njegove supruge uvučene u skandale, do korupcije medju njegovim najbližim sljedbenicima. Ali Mandela se izdigao iznad sve te bijede! Naravno, kao čovjek Mandela je priznao svoje bijedne, ljudske pogreške, ali je čvrsto zadržao principe i vrijednosti zbog kojih se isplatilo živjeti. Camus je jednom rekao kako “lanci na rukama jednog čovjeka, sve ljude čine robovima”, a Mandela je dokazao kako primjerom jednog čovjeka vjera, nada i ljubav postaju odjednom baština cijelog čovječanstva.

Nakon izlaska iz zatvora, godine 1991. Mandela postaje predsjednikom Africkog nacionalnog kongresa, 1993. je dobio Nobelovu nagradu za mir, a 1994.  godine postao je prvi crnački predsjednik Južnoafricke republike. Samo nekoliko mjeseci i godina prije toga, to je bio san bez prava na javnost.Mandela je pokazao kako je dostojanstvena borba za slobodu svoga naroda sveta stvar. Iznad svega u burnom i krvavom političkom stoljeću Europe i svijeta, Mandela je dokazao kako politika može biti dostojanstena profesija. Mnogi južno-afrikanci su zaslužni za velike promjene nastale 1990., mnogi su ginuli, mnogi zatvarani, ali osoba Nelsona Mandele izdiže su visoko u nebesa poštovanja, dostojanstva, strpljivosti i nadasve oproštenja. Da li je sve što se dogodilo, moglo dogoditi bez Mandele? Odgovor je vjerojatno NE, i to odgovor i bijelih i crnih. Za sve njih on je postao ikona, znak poštovanja. Vjerojatno ima malo ljudi XX. stoljeća čije ime je ispisano na tisućama trgova, ulica, avenija i gradova svijeta. Pjesma “Free Nelson Mandela” i kazališni komad “Sarafina” njegovo ime su predstavile milijunima. Koncerti su održavani u njegovu čast. O njemu se može napisati puno, ali mu je život vjerojatno skupljen u jednu vrlo bogatu i jaku riječ: dostojanstvo. U svom prvom govoru pred ogromnim mnoštvom svojih sunarodnjaka, 1990. spominjao je sve vrste progona i sve vrste nasilja s obe strane. Ni onda nije htio biti sebičan. Znao je da je i njegov narod počinio nepravde i ubojstva.

Učitelj i primjer

I nakon zatvora, nije se obazirao na zamjerke svijeta kada se srdačno susretao s vođama poput Gadafija i Arafata. Svakako je važno znati kako je vjera odigrala veliku ulogu u slamanju apartheida. Mandelina misija nakon izlaska iz zatvora bila je  “govoriti o pomirenju, o povezivanju obostranih rana naše domovine, te o izgradnji povjerenja”. 14. svibnja 1994. u svom inauguralnom povijesnom predsjedničkom govoru, Mandela je sjajno izgovorio svoj ideal i svoj zivot: “Trijumfirali smo u naporima da vratimo nadu u srca milijuna naših ljudi. Sklopili smo savez da ćemo izgraditi društvo u kojem će svi južnoafrikanci, crni i bijeli hodati uspravno bez straha u njihovim srcima i s pravom na ljudsko dostojanstvo.” Ovaj veliki čovjek našeg vremena kao glavnu odrednicu i političku opciju izabrao je krepost opraštanja. Opraštanje uvijek uključuje svjesni odabir. Više je nego jasno da je moralo biti vrijeme, trenutak, kada se Mandela svjesno odlučio oprostiti onima koji su mu nanijeli zlo. Oproštenje je i za Mandelu bila vrhunska kršćanska krepost. On je oprostio bezuvjetno i čineći tako, vjerovao je da takvim stavom može učiniti više dobra svome narodu nego bilo kakvim, ultimatima, prijetnjama i nasiljem. Jedan drugi, veliki crnački vodja XX. stoljeća, M. L. King, Jr. jednom reče: “Oproštenje nije slučajan čin, ono je trajan stav čovjekova bića.” Mandela ja upravo taj trajan stav živio u svemu sto je činio i govorio. I valja imati na umu ono što kaza pisac David Aikman: “Iako je njegovo vjerovanje u suprotnosti s post-kršćanskom logikom XX. stoljeća, Mandela je bio u pravu. Ako nizašto drugo, onda upravo zato, za ponovno uvodjenje kreposti oproštenja u uzburkane političke vode XX. stoljeća, Mandela zaslužuje priznanje velike duše naših burnih vremena.” On je definitvno najpoštovaniji čovjek našega vremana na politčkoj sceni.Njegova autobiografija “Dugi put do slobode” (Long Walk to Freedom), knjiga je koja će sigurno inspirirati mnoge generacije. Čovjek je to koji je dovodio u pitanje status quo svoga vremena. Dječak koji je bio sretan jer je imao priliku školovati se, dječak koji odlazi u veliki grad koji mu je neprijatelj i u kojem trpi poniženja zbog boje svoje kože.

U društvu obilježenim segregacijom, on postaje revolucionar. Kada politika mirenja ne rađa plodovima, on zagovara nasilje. Kada odlazi na sud zbog zagovaranja nasilja, on sjedeći u sudnici, suprotno savjetu prijatelja, kaže da je spreman za svoja vjerovanja umrijeti. Ali on ne umire, on pati! Pati 27 godina! U izolaciji. U poniženju. Poput hvatskog Golog otoka, prisiljen je teško raditi u kamenu i suncu. Ni jedan mu nije bio prijatelj! Dane svoje označuje pisanjem na zidu svoje male ćelije. U zatvoru uči jezik svojih mučitelja kako bi ih dobro razumio. I kada izlazi iz zatvora nakon dugih godina, on čini nemoguće: oprašta! “U vrijeme tih dugih godina samoće i patnje, moja glad za slobodom moga naroda, postaje glad za slobodom svih ljudi, bijelih i crnih! Da, naučio sam, znao sam, da tlačitelji moraju postati slobodni koliko i potlačeni!” piše u svojim memoarima. Nakon izlaska iz zatvora svi političari svijeta žele se s njim slikati. Da, isti oni koji nisu ništa učinili za njegovu slobodu. Cinizam savršene izvedbe! Mandela je jednostavan čovjek patničkog stoljeća koji nam pokazuje kako jedan čovjek može promijeniti svijet. Da, zbog toga ljudi diljem svijeta osjećaju povezanost s njim! Mandela je utjelovio najvažnije ljudske kvalitete ili ljudske aspiracije: jednakost, paštanje, razumijevanje, učenje o snazi vremena. S takvim principima, ostao je nažalost sam na političkoj pozornici svijeta!

Jozo Grbeš, ofm / www.fratar.net