Sveti Franjo, svetac izazova
U svojoj mladosti Franjo provodi dosta slobodan život: najviše u pjesmi i zabavi, trošeći obiteljski novac. Vođen svjetovnim stvarima od kojih je u ono vrijeme osobito bio razvijen ideal viteštva, odlazi u rat. Kasnije biva zarobljen i provodi određeno vrijeme u zatvoru. U to vrijeme, nakon zatvora, često pobolijeva i ima poseban osjećaj Božje blizine. Sve mu ovo pomaže da malo odvoji svoj pogled od svjetovnih stvari i da ga uzdigne prema nebu. Tako je Franjo počeo više razmišljati o drugome i svoju pažnju usmjeravati prema siromašnima. Sve ga je to pomalo vodilo prema osjećaju vječne radosti u Kristu. Franjo napušta svoje roditelje, odriče se obiteljske baštine, da bi se tako mogao u potpunosti darovati gospođi čija je ljepota neopisiva, a njezino ime je: "Siromaštvo". Dana 24. veljače, godine 1208., u vrijeme Svete mise čita se odlomak iz Evanđelja, gdje Isus daje upute svojim apostolima da neka se ne brinu previše za zlato ili srebro, neka ne uzimaju za put torbe, neka nemaju dviju haljina, sandala, niti štapa… da bi tako slobodni, prepušteni jedino vodstvu Božje Providnosti, mogli slobodni od svega, propovijedati Kraljevstvo Božje (Mt 10,1-15).
Franjo, ovaj Isusov poziv upućen apostolima, osjeća osobno njemu upućen, odriče se onog malo što mu je ostalo, oblači se u stari i grubi habit (tunika, koja je bila uobičajeno odijelo tadašnjih siromašnih ljudi) te započinje propovijedati ljubav, bratstvo i mir. Za sebe i svoj upravo nastali Red, Franjo 1221., dobiva malenu crkvicu Sveta Marija Anđeoska, pa braća otuda započinju svoje pohode i misije, odlazeći uvijek u paru po dvojica u obližnja mjesta. Franjo i njegova braća obilaze umbrijskim mjestima nazivajući sebe Glasnici Velikoga Kralja, pjevajući, i radeći ponizno. Godine 1212. mlada djevojka imenom Klara, podrijetlom iz ugledne plemićke obitelji iz Asiza, pogođena Franjinim propovijedanjem i primjerom, napušta svoje roditelje i predaje svoj život u Božje ruke. Klara sa svojim sestrama nastanjuje crkvicu svetog Damjana te se tako rađa Red Siromašnih Gospođa - Drugi Franjin Red, koji se kasnije jednostavno zove: Klarise. U kolovozu 1224., Franjo se, skupa sa trojicom subraće, povlači u osamu na brdo la Verna, da bi tu proveo četrdeset dana u postu. U rujnu, u vrijeme razmatranja o Kristovoj muci, Franjo dobiva stigme (rane Gospodinove), poseban znak povezanosti s Kristom.
Prigodom posljednjeg posjeta Klari u svetom Damjanu, godine 1225., Franjo sastavlja svoje velebno djelo "Pjesma stvorova". Osjećajući da mu se približio kraj ovozemnoga života Franjo sastavlja Oporuku, podsjećajući braću na nasljedovanje Franjevačkog Pravila: ostaviti po strani sva zemaljska dobra i vršiti volju Oca Nebeskog, pazeći uvijek na poslušnost, obvezu tjelesnog rada i pružajući osobitu pažnju siromašnima. U večer 3. listopada 1226., usnuo je u Gospodinu. Na sebi je imao samo poderani posuđeni habit, svjedočeći tako do zadnjeg trenutka siromaštvo. Vrlo brzo, niti dvije godine nakon smrti, Papa Grgur IX. ga proglašava svetim: 16. lipnja 1228. Blagdan mu se slavi 4. listopada.
