Mladi su bolji nego što zaslužujemo

Pisati o mladima u svim vremenima je izazovno, lijepo, ali, istini za volju, ponajčešće pomalo promašeno. Svako doba, gledano kao razdoblje određene civilizacije, ima svoje sudove o mladima i očekivanja od njih. Tako još u 4 stoljeću prije Krista filozof Sokrat piše kako su mladi njegova vremena nezainteresirani, nepouzdani i kako ne poštuju starije. Ta Sokratova izjava kao da se pretvorila u matricu promatranja mladih naraštaja u svim razdobljima. U tom kontekstu najpotrošenija, da ne kažem najotrcanija, fraza je ta kako „na mladima svijet ostaje“. Ta konstatacija, čini se, kao da ima nakanu više blokirati šanse mladih u vremenu kojega promatranom kao kairos – milost sadašnjega trenutak, nego da ih potakne na akciju. S druge strane često naše uši trpe stereotipne izjave i površne zaključke o današnjim mladima. Tako nam se, na temelju predrasuda, želi reći kako su današnji mladi nezainteresirani, kako ih ne vode nikakvi ideali, kako su anemični i da ih zaokuplja isključivo provod, zabava i bijeg od odgovornosti. Nije potrebno zauzimati stav dokazivanja kako bi rekli, općenito govoreći, da to nije tako. Mladi su uvijek bili, i jesu, plod zbirnih vrednota i prosjek svoga okruženja i zajednice iz koje stasaju. Teško da odrasli, koji su odgojili ili odgajaju mlade, mogu reći kako su mladi „izrod“ svoga vremena. To nije stav u skladu s realnim pokazateljima i istinom. Objektivan pogled nam govori da su mladi plod svoga vremena, okruženja i mentalnih sklopova koji vladaju u sve više globaliziranom svijetu. Stoga, u ovom pisanju o mladima pokušat ću, barem u nekim segmentima, ući u bit današnjih mladih i našega odnosa prema njima s ciljem utvrđivanja nekih polazišta u pristupu mladima i njihova vrednovanja.

Sindrom švedskoga stola

Teško da selektivno možemo govoriti o mladima određenoga podneblja, čak i vjerskoga opredjeljenja, budući da mladi među prvima baštine društveni i civilizacijski proces u svijetu koji se naziva globalizacija. Svijet je postao „veliko selo“ gdje informacije i novi oblici ponašanja zahvaćaju sva područja. Znajući za tu činjenicu često se u odgoju djece i mladih govori o očuvanju od nečega i izolaciji od određenih ponuda koji dolaze „izvana“. U samim početcima taj stav trebamo napustiti i sve naglaske staviti u izgrađivanje dara prosuđivanja i zreloga kritičkoga stava mladih. Zabrane i getoizacija nisu put koji bi mogao polučiti učinak. Čovjek je općenito, a mladi napose, svakodnevno stavljen pred razne ponude, izbore, odluke, svrstavanja... Osoba postaje žrtva potrošačkoga društva. I čovjek, napose još ne izgrađen, postaje roba i predmet tržišta. U takvoj konstalaciji svijeta one vječne vrednote teže budu prepoznate ili postaju relativizirane. Sve se više, na različitim razinama, živi princip „švedskoga stola“. Puno je toga ponuđeno i ljudima to čini zbrku, jer bira samo što mu se više sviđa. I na vjerskom području mnogi su se, ponajviše spontano, zatekli u situaciji da i Božje zapovijedi i život Crkve promatraju kao nešto što ne treba pod svaku cijenu u svemu prihvaćati, nego birati što mogu izvršiti. To mladu čovjeku stvara ključan problem jer nije uvijek u stanju izabrati ono što ga vodi u smisao života. Stoga, u sveopćoj zbrci načela, bira lakšu ponudu užitka koja dugoročno nudi besmisao. Zato mladima treba iznositi jasne stavove Crkve, Božjih zapovijedi i čuvati se da ni najmanje ne upadnemo u napast razvodnjavanja Isusove poruke i uloge Crkve i sakramentalnoga života. Mladi hoće izazove i treba im jasno artikulirati što se od njih traži i očekuje otklonivši „slatke“ priče kako je taj put lagan. Zato mlade nemojmo pokušavati izolirati i sankcijama zaštićivati od ponude svijeta, nego svoje snage usmjerimo da im pomognemo da znaju kritički promatrati društvo i birati između dobra i zla. Samo ako mladima pružimo dobre temelje izbjeći ćemo sindrom „švedskoga stola“ i neće nam se u procesu rasta mladih dogoditi priča o mostu u Avinjonu gdje se krakovi mosta nikada nisu spojila zbog loših temelja.

Da sam ja netko

Na prigodnoj izložbi zamijetih uradak jednoga gimnazijalca koji je načinio fotografiju scene na kojoj su spremne kamere, upaljeni reflektori i samo se čeka izvođača. Nasušna potreba i čežnja mladih je biti netko i stati na scenu. Svakodnevno su izloženi televizijskome terorizmu koji donosi programe o lakim uspjesima, zvjezdanim i slavnim trenutcima pojedinaca i grupa ljudi. Programi u kojima se bez muke i kriterija znanja dolazi na ekrane, najpogubniji su upravo u toj lišenosti truda, muke i znanja. Kad se ovome pridoda i društvo koje robuje korupciji, mitu, „vezama“ onda nije teško zaključiti kako mladi promatrajući tu stvarnost zaključe kako se baš i nije neizostavno truditi kad se može do „uspjeha“ doći na brži i lakši način. Mediji su veliki dar, ali i još veća zamka ako se tom daru s naivnošću pristupi. Medije ne smijemo sotonizirati, ali od njih ne smijemo ni praviti kućni kult i mjerilo vrijednosti. Sve više su se mediji od onoga formativnoga pretvorili u „show prezentacije“ života bez odgovornosti gdje je sve dopušteno. Konzumacija medija postala je jedno od ključnih čimbenik u utiranju smjera i potreba mladih. Nije tajna kako se mladi ne gledaju više u zrcalu, nego na ekranu gdje doslovce preslikavaju tuđe frizure, geste, navike i preuzimaju stavove. Među mnogim mladima prevladava lozinaka „biti faca“, na uštrb usvajanja znanja i akademske naobrazbe.

Mladima dati šansu

Na upit što je lijep i sretan život jedan francuski pisac je kazao da je to mladost puna snova koji se jedan za drugim u životu ostvaruju. Mladi su sanjari i to im pravo ne treba uzimati niti ubijati njihovu maštu koja stvara vizije svijeta, koji nije, doduše realan, ali ponekad ipak ostvariv. Često im znamo reći kako „žive u oblacima“. To po sebi nije nedostatak nego vrlina koja se može u procesu zrenja preoblikovati u ostvarive životne ideale. Mladima ne treba ubijati snove, već im pomagati da u probuđenosti pokoji san i uz našu pomoć ostvare. Treba im dati šansu za pustolovinu duha i stvarati ozračje da se razmaše njihova kreativnost. Svi oni koji rade i žive s mladima naprosto moraju smatrati nužnim mladoj osobi dat šansu i pravo na pogrješku. Ozračje linča nakon prvoga pada stvara neprocjenjive učinke utučenosti, nepouzdanja, otuđenosti i gubitka strasti za nove izazove. Podrška u neuspjesima ne smije biti motivirana sućuti, nego je to preduvjet za buduće uspjehe koje moramo sa strpljivošću i povjerenjem čekati. To čekanje nije gubitak vremena, nego dobitak osobe. Zato se traži osoban pristup gdje će osoba osjetiti da je važna, vrijedna i da računamo na nju. Tu su nam putokaz Božje riječi osobnoga odnosa sa svakim kad kaže „Gle, u dlanove sam te svoje ureza“ (Iz 29,16)

I sobno sam često čuo govoriti starije mlađima „od tebe nikad ništa“. Takve nepromišljene izjave, zaključke i pogubne konstatacije treba izbjegavati u najširem krugu. Isusov pristup je drugačiji. On daje šansu. On poziva na ustajanje i početak iznova. Taj Isusov stav ljubavi treba u svim prilikama rabiti u radu s mladima. Mladi čovjek ne smije biti promatran kao dio mase, jer on upravo želi iskoračiti iz grupnoga i postati osoba s imenom i prezimenom. Želi od objekta postati subjekt. Mlada osoba čezne za vrednovanjem svojih talenata i prihvaćanjem svojih nedostataka.

Mladi traže suputnike

Isus u trenutcima pozivanja svojih sljedbenika kaže da pođu za njim. Taj ključ treba primijeniti u svim prilikama odnosa prema mladima. Previše ima upućivanja, savjetovanja, uputa, kritika, a sve je manje suputnika koji su spremni biti dio sudbine onih kojima želimo prenijeti određene vrednote, napose kršćanske. Zato mladi ne trebaju samo smjerokaze nego i one koji će ići pred njima i s njima i tako svojim osobnim svjedočanstvom i iskustvom drugima pomoći tražiti izvor i osmisliti cilj. Drugima, to je barem neosporno, svjedočanstvom najviše darujemo. U ovom kontekstu treba istaći i lošu naviku da se o mladima priča, ali se malo s njima zapodijeva razgovor. A njih treba čuti i osluhnuti njihove potrebe i strepnje. Za njih treba imati vremena, ito baš u mentalitetu stalnih uzrečica „nemam vremena“. Znati mlade slušati pretpostavka je za znati dat im dobar savjet da ga čuju i pokušavaju izvršiti. Mladima se u određenim situacijama više poruči s onim što prešutimo, nego s onim što izreknemo. Biti suputnik znači s njima proživljavati situacije, hrabriti ih na putu i stavljati ih pred ljestvicu dostižnih izazova i nuditi im uzore koje je teško prepoznati u liberalno-kapitalističkome društvu.  

Mladi vole Crkvu koja njih voli

Dođe mladić pred Isusa da mu priopći svoju želju da ga nasljeduje. Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu… (Ups MK 10,21). Isus donosi zakon ljubavi među nas. Ta ljubav osobito mora biti očitovana mlađim naraštajima koji kao suha spužva žeđaju za ljubljenošću. Kako ta ljubav preko Crkve može doći do srdaca mladih suvremenome svijetu najbolje je očitovao blagopokojni Papa Ivan Pavao II. Njegove godine nisu bile zapreka, nego, dapače, preporuka mladima kako se ljubavi ne omeđuje godinama. Mladi su ga voljeli jer su se osjetili voljenima. U anketi među mladima bijaše postavljeno pitanje: „Kakve vam se želje bude kad vidite Ivana Pavla II.?“ Jedan mladić je odgovorio: „Budi mi se želja da ga zagrlim i kažem samo naprijed generaciji moja“. Papin pristup svima nam otvara oči kako se samo s ljubavlju možemo približiti onima koje želimo imati kao nadu i budućnost Crkve i svijeta. Stoga, Crkveni pastiri i vjeroučitelji samo od sadržaja koji je ukoričen ljubavlju mogu očekivati plodove. Treba umaći uhodanim šablonama po kojima mlade neprestano uspoređujemo s prethodnim naraštajima i svojim vremenom. Nemojmo od mladih praviti preslik svoga vremena, nego u otvorenosti čitanja znakova sadašnjega trenutka, znajmo im ponuditi viziju koja je u njihovo vrijeme ostvariva. Zato mladi vole Crkvu koja je puna ljubavi, dosljedna, otvorena, strpljiva i osjetljiva na društvena gibanja. Mladi traže odgovore i treba im ih ponuditi, ali ponekad ne treba biti posramljen ako nemamo odgovore na sva pitanja. Pastir Crkve ne mora sve znati, ali mora svakoga i bez razlike ljubiti. Crkva ne smije zauzeti poziciju glavnoga kritičara mladih, nego ona treba biti prva koja će mladima, ma kakvi oni bili, otvoriti vrata i pomoći im da dođu do onoga „Idi i ne griješi više…“. Ništa se neće promijeniti potrošenim parolama, koje često čujemo od naših pastira, kako su mladi naša nada, naša budućnost, naša šansa, a istodobno zabijamo glavu u pijesak pred njihovim potrebama koje su i njih u brzini društvenih promjena zatekli. Mladi su nada Crkve kojima treba pružiti šansu uz izgovaranje riječi: Ne boj se, ti to možeš!

Često im znamo reći kako „žive u oblacima“. To po sebi nije nedostatak nego vrlina koja se može u procesu zrenja preoblikovati u ostvarive životne ideale. Mladima ne treba ubijati snove, već im pomagati da u probuđenosti pokoji san i uz našu pomoć ostvare.

Fra Mario Knezović